Otmica Turskog Aviona (Kršćanski Terorizam)

U Apuliju je sletio turski putnički avion koji je oteo katolik Hakan Ekinci u Pennsylvaniji je dan ranije anglikanac Charles Carl Roberts upao u osnovnu školu i ubio pet malih amišica. Nekoliko dana ranije u Hrvatskoj je visoki državni predstavnik izrazio zadovoljstvo što je na slobodu pušten katolik, osuđen u Sjedinjenim Državama Amerike zbog terorizma: otmice aviona i podmetanja bombe od koje je poginuo policajac. 

Kada su počinitelji terorističkih čina muslimani, logično nam je da govorimo o muslimanskom terorizmu. Kada su protagonisti kršćani - ne govorimo o kršćanskom terorizmu. 

Ekinci i Roberts, svaki na svoj način, opisani su kao luđaci: za Ekincija tvrde da je i ranije pokazivao znake duševne neuravnoteženosti, te da je šest puta pokušao samoubojstvo; za Robertsa se čude, kažu da prije nije pokazivao znake duševne neuravnoteženosti, podrazumijevajući da je njegov zločin među amišima (kršćanima anabaptistima izolacionistima) evidentan pokazatelj da je poludio.

Kada su posrijedi "naši", dakle kršćani - nekako je normalno da je terorist nenormalan, luđak, bolesnik; kad je posrijedi "njihov", musliman, nekako je normalno da je posrijedi zao divljak, koji djeluje s pozicija zle vjere, ili barem s pozicija zločinačke interpretacije vjere. 

Komotno je takvo gledište. Ali savršeno ljudsko - i pakleno. "Pakao su uvijek drugi", provocirao je francuski pisac Jean-Paul Sartre, dovoljno dosljedan da odbije Nobelovu nagradu za književnost. 

Najrudimentarnija pravičnost zahtijeva da se isti fenomeni mjere istim mjerilima i da se isti ili slični zločini tretiraju na isti ili sličan način - bez obzira na to koje je vjere odnosno civilizacije onaj tko ih je počinio. Točnije: bez obzira na to je li po vjeri (ili jeziku, ili etnosu, ili klupskom šalu) "naš" odnosno "njihov". 

Nije muslimanski terorizam svaki teroristički čin nekog muslimana. Da bismo ga smjeli svrstati u muslimanski terorizam, potrebno je da taj čin bude poduzet u svrhu širenja ili jačanja vjere, barem kako to vidi počinitelj. 
Kada su posrijedi 'naši', dakle kršćani - nekako je normalno da je terorist nenormalan, luđak, bolesnik; kad je posrijedi 'njihov', musliman, nekako je normalno da je posrijedi zao divljak, koji djeluje s pozicija zle vjere, ili barem s pozicija zločinačke interpretacije vjere

Kur'an, kako god ga se čitalo, ne opravdava terorističke čine. Može se izvući poneka rečenica, ali uz dosta forsiranja. I u Novom zavjetu mogu se izvući strašne rečenice: "Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet!", naređuje sveti Pavao apostol u Prvoj poslanici Korinćanima. Praksa je kroz mnoga stoljeća pokazala da su muslimanski režimi bili daleko tolerantniji od kršćanskih. Ne bi ostao jedan jedini kršćanin ni u Španjolskoj ni u Bosni, da su muslimani u sedam stoljeća vlasti (u prvoj), ili u četiri stoljeća vlasti (u drugoj), istrijebili kršćane onako kako su kršćani istrijebili muslimane (i židove) iz Španjolske, onako kako su katoličke Austrija odnosno Mletačka Republika istrijebile muslimane i porušile sve džamije u dijelovima današnje Hrvatske koje su osvojile u XVIII. stoljeću. Ali to je sve povijest. Vratimo se XXI. stoljeću. A u njemu, nema nikakve sumnje, Al Qa'idin napad na New York jest muslimanski terorizam. 

Ubojstvo malih amišica ne treba ubrojiti u kršćanski terorizam. Motiv otmice turskog aviona mogao ipak bi biti svrstan u kategoriju kršćanskog terorizma (iako bez žrtava, bez nakane da se ubije). 

Rušenje džamije u Ahmićima očito je potaknuto vjerskom mržnjom, što daje elemente kršćanskog terorizma zločinu u tom mjestu. Pokolj muslimana u Srebrenici nesumnjivo je inspiriran i vjerskom mržnjom i "širenjem prostora" za kršćane, pa ga valja svrstati u kršćanski terorizam. Nije zanemariv podatak da je samo u tome terorističkom činu u Srebrenici pobijeno više muslimana, negoli je kršćana pobijeno u svim zločinima muslimanskog terorizma u ovom stoljeću.